Ovaj članak ispituje interakciju između ljudske iracionalnosti i dizajna sistema, fokusirajući se na to kako korisnički unos potvrđuje sisteme. Ističe ulogu bola u vođenju donošenja odluka i psihološke faktore koji utiču na naše prihvatanje određenih sistema u odnosu na druge. Konačno, ohrabruje dizajnere da shvate ovu dinamiku kako bi stvorili učinkovite sisteme prilagođene korisniku.
Sistem je skup samoodrživih pravila koja smanjuju neizvjesnost.
Razmislite o svojoj najranijoj interakciji sa toaletom. Oh umukni . Kako ste to uspjeli? Jedna, odlučna akcija.
Ali niste ga vi izgradili, zar ne? Želiš. Možda čak i ne znate šta je ventil, ali postali ste dio toaleta, kao i sa svakim drugim sistemom s kojim komunicirate.
Bez vašeg doprinosa, sistem je besmislen. Sve što vam je vrijedno postoji zbog sistema, od tkanja vaše odjeće do kisika u zraku. Vaš odnos prema svemu je sistemski, pa i prema vama samima.
Pa zašto neki sistemi rade, a drugi ne?
Uprkos našim najboljim namjerama, bolesni pacijenti će napustiti lijekove, djeca će sakriti svoje povrće, zločin se brzo isplati, a vi ćete se vratiti svojim užasnim navikama. Jung ga je mrzeo, Frojd je pokušavao da ga leči, a većina religija pokušava da ga izleči.
Ljudi nisu racionalni
Nijedan razuman čovjek se ne usre u svom krevetu i spava pored njega. Pa zašto neki sistemi izvlače našu podložnost – pa čak i lojalnost – a drugi ne?
Zašto namjerno plaćamo za štetna iskustva, a borimo se da prihvatimo zdrava? Zašto se većina afričkih zemalja još uvijek suočava sa štetnom korupcijom usred tolikog bogatstva? Zašto se držimo užasnog posla, a nikad se ne prijavimo za bolji? Zašto se žalimo na svoje živote i ništa ne mijenjamo?
Ljudska iracionalnost je odgovor na neizvjesnost. Dakle, kada tražimo sisteme za sigurnost, zašto ignorišemo zdrave opcije i obavezujemo se na cikluse bola? Mora da postoje neke skrivene sile izvan logike i razuma odgovorne. Tamnije sile.
A ako postoje, kakve su njihove implikacije na dizajnera sistema koji želi da njegovi sistemi budu prihvaćeni?
Obratite pažnju na Dark Systems Manual.
Sistem stvara sam sebe
Sistem je nekompletan bez voljnog korisničkog unosa. Sve dok neko ne odluči da se uključi, možda i vi igrate na šta god da gradite. Ako je sistem koncert samoodrživih pravila koja smanjuju nesigurnost, podjednako ste na milosti korisnika kao i oni vaši.
Unos potvrđuje sistem.
Ako bismo vas rastavili, do najmanje ćelije, i ponovo sastavili nakon toga, ne bismo mogli da vas vratimo ili stvorimo novog vas. Različiti sistemi zahtijevaju različite inpute za validaciju, ali oni su uvijek fundamentalni za sistem i nezamjenjivi.
Sve dok korisnik ne vidi potrebu, neće biti unosa, posebno ako je sistem predstavljen unapred. Čak i kada je potreba jasna, logična i razumna, korisnik može odlučiti da ne unese ili da odugovlači.
Radi ovog dela, fokusiraćemo se na novčane inpute: korisnik nije u sistemu dok ne potroši novac. Mišljenja i debate su slatke, ali novac je konačan, opipljiv i jasan pokazatelj donošenja odluka.
Dakle, da li mi kreiramo naše sisteme ili oni sami stvaraju?
Vratite se na zadnju stvar na koju ste potrošili novac. Da li je neko morao da vas ubedi ili ste sami sebe ubedili da se isplati platiti? Čak i ako vas je neko nagovorio na to, upalilo je jer ste vi to želeli. Nije se radilo o karakteristikama ili komponentama.
Dizajner sistema je takođe bio ograničen; u njihovom razumijevanju vas, vaših potreba i načina da dođu do vas. Ipak jesu.
Proizvod možda nije čak ni bio zadovoljavajući. Možda vam je čak bilo potpuno beskorisno ili čista prevara. Ipak su dobili vaš doprinos.
Šta nas u nama tjera da se odlučimo za neke sisteme iznad drugih?
Pravila iracionalnosti
Sistem koji bude prihvaćen nikada ne smatra iracionalnost preprekom.
U stvari, ako očekujemo da će svaki član sistema biti iracionalan u potrazi za sigurnošću, manje je varijabli o kojima treba brinuti. Također će nam pomoći da dizajniramo preciznije od neuspjeha do prihvatanja.
Izvjesnost je jedna destinacija. Pružajući više ruta tamo, preuzimamo kontrolu nad putovanjem i unaprijed otklanjamo prigovore.
Ako je sistem skup samoodrživih pravila koja smanjuju nesigurnost, uloge njegovog dizajnera su trostruke:
Da bi se smanjila neizvjesnost
Uspostaviti samoodrživa pravila za postizanje (1)
Ugraditi ova pravila u jednostavno, ponovljivo iskustvo za korisnika
A ono što dobijete je dugme ili poluga koju pritisnete da isprate izmet daleko u magičnu zemlju. Nije potrebno obrazovanje. Sjedite kako god želite, samo radite svoj posao unutar posude, a mi ćemo se pobrinuti za ostalo.
Ako prihvatimo iracionalnost kao komponentu, a ne grešku u svakom sistemu, dolazimo do njenog osnovnog pokretača:
Bol vodi naše iracionalno donošenje odluka
U svijetu bez bola, osuđeni smo na svoje neznanje. Proučavajući naše bolove i bolove drugih, mi smo generacijama učili, inovirali i razvijali nove sisteme i tehnologije za sebe. A u našem svakodnevnom donošenju odluka, stalno se čuvamo boli.
Da li je sistem koji bude prihvaćen uvijek onaj sa najmanje boli?
Eksplozija ukusa
Nema ništa teže nego pokušati promijeniti nečije mišljenje.
Jednom kada se osoba osjeća ugodno u određenim sistemima ili navikama, mijenjanje svog „kvantnog stanja“ čak i kada se suoče s direktno kontradiktornim dokazima gotovo je nemoguće. U tim trenucima otkrijete koliko um može biti iracionalan.
Ne možete promijeniti mišljenje koje to ne želi. Um koji to čini, sam će vas držati za ruku i pitati za upute.
Jednom sam poslao e-poštu autoru knjige koja je zaista poboljšala moje poslovno računovodstvo da saznam šta je teže između prodaje njegove knjige i navođenja ljudi da usvoje sisteme koje je u njoj podučavao.
Nije iznenađujuće da je natjerati ljude da plate za knjigu bio lak dio. Njegove godine bola, neuspjeha i frustracije bile su stvari koje su željeli izbjeći u teoriji , a plaćanje cijene knjige bio je lak način da se osjećaju kao da rade nešto u vezi s problemom.
Prodavao je/prodaje vrijednu mudrost, ali konja možete odvesti samo do vode. Uvijek je više kupaca zmijskog ulja nego prodavača; jer su polumjere uvijek lakše i privlačnije. Takođe, mnogo je lakše okriviti nekoga nego preuzeti odgovornost za svoje živote.
Pa nasjedamo na prevare, nedostatke i previše dobre da bi bile istinite – ne zato što nismo znali ništa bolje, već zato što to nismo htjeli. Čak i sami sebe varamo iz istog razloga, kao u slučaju knjige.
Većina se žali na svoj status quo, ali prihvata samo što je moguće manje promjena. Ali ako bol vodi naše iracionalno donošenje odluka, doći će do prekretnice .
U ovom trenutku, bol je dovoljan da natjera um iz udobnosti ili apatije i uđe u način unosa – započinjući njihovu interakciju sa sistemom u željenom smjeru. Bez toga, sistem ne otkucava. To nije od značaja za korisnika, pa stoga ne postoji ni korisnik ni sistem.
Bez ove posebne eksplozije bola, sve što sistem želi postići, sposobno je postići, a čak su i njegove naknadne povratne sprege uzaludne.
Stoga je prvo i najosnovnije pitanje u dizajnu sistema:
Gde mora da boli?
Lociranjem ovog ključnog trenutka i postavljanjem kampa oko njega, vaš sistem se hrani njegovom relevantnošću. Ako je bol istinsko gorivo za bilo koji sistem, dizajner mora identificirati koji događaji najbolje funkcioniraju za pokretanje unosa i pokretanje petlje. Ovo postaju vaša samoodrživa pravila.
U opresivnim sistemima, bol je tipično veštačka, uvedena u ključnoj tački u životu korisnika da bi se forsirala njihovo ponašanje. Jednostavno nije dovoljno nadati se ili očekivati da će ljudi slijediti postavljeni red ili obaveze jer postoje. Kao što smo vidjeli, čak i kada su za našu vlastitu dobrobit, mi i dalje ignoriramo sisteme.
U kom trenutku ste se umorili od nošenja maski tokom COVID-a? Jeste li religiozno sanirali? Da li ste se držali podalje od svih voljenih?
Ne. Na nekom pragu neugodnosti, rekli ste "jebi ga" i odbili.
Osim toga gdje mora da boli , još dva ključna faktora utiču na unos korisnika:
Njihovo psihološko/emocionalno stanje
Njihovo znanje o sistemu ili njegovim komponentama
Kombinacija ova tri faktora odlučuje da li će korisnik potvrditi sistem putem unosa ili ne.
Tehnologija i sistemi
Prilikom pretvaranja samoodrživih pravila u jednostavno iskustvo za korisnika, postoji samo jedna stvar koju treba imati na umu:
Da korisnik nikada nije ni u jednom trenutku nepotrebno napregnut
Za početak, odlučite se za već postojeći softver i sisteme umjesto da gradite od nule. Došli smo predaleko kao vrsta da bismo radili na novoj arhitekturi samo da vidimo da li sistem funkcioniše. Koliko god da je prepoznatljivo posjedovanje vlasničke tehnologije u vašim sistemima, gubite vrijeme i trud u pronalaženju integracija i održavanja.
Kada vaš sistem bude dovoljno zreo da se izdržava, možete početi da uvodite takve mere tamo gde smatrate da je potrebno. Iako možemo *kašalj * potencijalno uvesti umjetnu bol koja će voditi korisničko ponašanje, previše neutemeljene nelagode će uzrokovati da bilo koji korisnik odustane od procesa.
Ako vaši sistemi rade na daljinu, želite da osigurate da se korisnik osjeća sigurnim da postoji neko na raspolaganju da mu podrži poruku. Vidio sam kako digitalna preduzeća propadaju samo zato što njihovi korisnici nisu mogli stupiti u kontakt s ljudima kada je to bilo najvažnije.
Navedite svoje uslove unaprijed i pridržavajte ih se. Sistem postoji samo zato što korisnici pristaju da mu vjeruju. Kada korisnici prođu kroz petlju i otkriju da ste pouzdani, mogu preporučiti vaš sistem drugima.
Da biste smanjili opterećenje za sebe i korisnika, svedite dodirne tačke na minimum i naporno radite na obecanju.
Softver je samo digitalni prikaz našeg fizičkog ponašanja. To znači da ako ste mislili da je web3 sigurno mjesto, još uvijek možete biti prevareni. Ništa što je čovjek napravio nije sigurno. Internet je samo digitalni izlaz, ljudska priroda ostaje ista.
Principi projektovanja sistema takođe ostaju isti. Ako hardver ili sistemi iz stvarnog svijeta nisu na svom mjestu, ništa softver ne može učiniti da ih zamijeni.
Uništavanje sistema
Najveća snaga sistema je uvijek njegova najveća slabost. Ovo se odnosi i na vas.
Dobro i zlo su samo programi u sistemu, koje vrše agenti i dizajneri koji ga održavaju. Ako sistem više ne služi ili ne predstavlja korisnika, oni imaju moć da ga deaktiviraju na različitim nivoima.
U osnovi, pošto smo ustanovili da je unos korisnika validator sistema, oni imaju jasnu vlast nad sistemom sve dok razumeju njegovu prirodu, komponente i vrednost svog unosa.
Ako je sistem skup samoodrživih pravila koja smanjuju nesigurnost, svaki od tri uslova može se promijeniti da bi se uništio.
Prvo, stvaranjem neslaganja unutar komponenti ili komunikacija neophodnih da bi pravila funkcionisala.
Drugo, promjenom pravila tako da više ne dozvoljavaju povratnoj sprezi da nastavi sistem.
Treće, povećanjem neizvjesnosti na način koji poništava postojanje prethodna dva uslova.
Pošto se tako lako stvaraju i uništavaju, nepotkupljivi sistem je stoga jedan sa svom moći da sve pokvari. Tako da ga čuvamo, da sačuvamo sebe.
Ali ne možemo očekivati savršenstvo ni u jednom sistemu. Efikasnost i tačnost su važnije, jer je funkcionalna svrha sistema da nastavi da radi.
